DRAGAN BURSAĆ O “LEŠINARSKOM KOLU”: “Srebrenice, tako si mi mila, dabogda se ponovila!”
Mjesto i vrijeme nastanka strašnog snimka su potpuno nebitni u širenju genocidne misije i u kontekstu deskripcije iste.
PIŠE: Dragan Bursać
Društvenim mrežama ponovo se kao pošast širi zastrašujući videosnimak na kome sjajno raspoloženi gosti na nekom veselju igraju kolo, uz užasavajuće stihove:
„Srebrenice tako si mi mila,
Dabogda se tri put ponovila…“,
„Oj Sjenice nova Srebrenice,
Oj Pazaru novi Vukovaru…“,
„Oj Fatima đe su ti dimije,
u četnika oko Ledenika…“
Video je kažu, nastao prije šest ili sedam godina na nekakvom seoskom derneku u Srbiji. No, mjesto i vrijeme su potpuno nebitni u širenju genocidne misije i u kontekstu deskripcije iste.
Ili su zapravo baš bitni?
Slobodni mrzitelji i nanovo ubijene žrtve
Nije li baš jako, jako važno što se u današnjem diskursu javnom, događaj od prije sedam godina izrazito štuje od srpskih ultranacionalista i što je postao mejnstrim mjesto vrijeđanja cijelog jednog naroda, u ovom slučaju Bošnjačkog?
Do prije samo sedam godina, ovaj snimak se mogao vidjeti jedino u mutnim dubinama „dubokog weba“, a danas je viralan i što je još strašnije, ne izaziva gotovo nikakvu jezu i empatiju. O da, negiranje genocida, na žalost, nije posljednja faza u afirmaciji istog.
Ne! Nova afirmacija genocida je nešto što nam slijedi. Ako ste imali živaca i želuca i ako ste pogledali video od početka do kraja, možda ne znate kad i gdje je sniman, ali znate da je vjerodostojan i još nešto znate posve sigurno:
Akteri videa – od pjevača do sitnopletih u kolu – su svi od reda slobodni ljudi, koji nikada u svom životu nisu snosili bilo kakave sankcije za iznesene verbalne gnusobe. A kako bi i mogli snostiti sankcije, kad baš Srbija i entitet Republika Srpska, negiraju genocid i po vertikalnoj političkoj ravni i po horizontalnoj neempatiji u plebsa. Pa je zazivanje nove Srebrenice p(o)stala stvar „dobrog“ nacionalističkog manira, kojim se utemeljuju i cementiraju porodične svetkovine poput ove sa početka priče.
Možemo mi sad do besvijesti mantrati da li su ljudi u kolu uopšte svjesni šta izgovaraju, da li njihov IQ dozvoljava da ih tretiramo kao razumska bića i da li im uopšte vrijedi ljudski suditi, ali bi tako svi zajedno upali u zamku relativizacije. Da treba im suditi, jer su punopravni članovi zajednice, jer su punoljetni i jer su dolaskom na svetkovinu pokazali i da su mobilna bića sklona socijalnim interakcijama.
Samo.
Samo, ko da im sudi u zemlji, ili preciznije zemljama u kojima ne postoji Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida i u kojima je, velim, afirmacija istog stvar kućnog odgoja. Dabome, riječ je o opasnoj psihopatologiji, njegovanoj u zemlji ili zemljama u kojima se sa bilborda poput superheroja smiješe ratni zločinci, direktno odgovorni za srebernički Genocid.
Svjetina u kolu, divlje raspomamljena samo verbalno projektuje one ciljeve i politike koje su ozakonjene, pa logistički pripremane i na kraju realizovane, a nakon svega ostao je samo Memorijalni kompleks u Potočarima i lešinari oko njega koji negiraju genocid na sve strane.
