Vijesti

Elminih sedam godina života u Japanu: Kada se vratim ovdje, kao da nikad nisam bila tamo

Zeničanka Elma Kablar 2012. godine je kao stipendistkinja otišla na krajnji istok Azije. Posljednjih nekoliko sedmica je boravila u BiH, što je bio odličan povod da razgovaramo o njenom iskustvu življenja u dalekoj zemlji

Bila je jesen 2011. godine. Elma Kablar iz Zenice je imala trideset godina i bila je na životnom raskršću. Već pet godina je predavala engleski jezik u Srednjoj muzičkoj školi u Zenici, ali stvari su za nju tada krenule niz brdo. Ostalo joj je samo osam časova sedmično, a mjesečna primanja su joj bila svedena na 300 KM.

“Standardna bosanska priča”, reći će nam Elma sedam godina kasnije, kada smo se našli u Sarajevu. Ove godine je doputovala u BiH u septembru kako bi učestvovala na državnom prvenstvu u ultra trailu koje je održano u subotu u sklopu manifestacije Skakavac trail. Povratak nije bio jalov, u Japan se vraća sa bronzanom medaljom.

Dan uoči utrke s njom smo razgovarali o iskustvu življenja na dalekom istoku Azije. Razgovor otvara pričom o svom odlasku. U to vrijeme je saznala za MEXT stipendiju koja je omogućavala odlazak u Japan.

– Prvog oktobra 2012. sam sjela na avion i odletjela za Japan. Nikog nisam znala, tamo naše dijaspore nema.

Prilagođavanje japanskoj kulturi

Pitam je da li je u Japanu ipak srela neke “Jugoviće”.

– “Jugoviće” sam srela, nećeš vjerovati, ove godine. Shvatila sam da tamo ima desetak ljudi iz Srbije. Njima ne treba turistička viza i onda oni jedne druge pozovu i traže jedni drugima posao. Drukčije je kad ti imaš zajednicu tamo. Pozoveš svoje ljude. U Beogradu ima fakultet za japanski jezik, tako da se oni međusobno znaju. Upoznala sam njih nekoliko – Sonju iz Brčkog, ali je studirala u Beogradu. Upoznala sam i Unu iz Banje Luke, ali oni su izbjegli u Sloveniju. Kad smo se upoznali shvatili smo da nas je nekoliko iz BiH. Tamo dugo živi starija žena Alma koja je udata za Japanca.

Spominjem naše fudbalske trenere Osima i Halilhodža koji su radili u ovoj zemlji.

– Vahu sam upoznala u ambasadi. Čim neko iz BiH dođe, ne znam koliko da je poznat, oni nas zovu. Odlična grupa je bila kada je Jadranka Stojaković živjela tamo, oni su znali sjesti, imati koncerte. Osim je najpoznatiji. Njega toliko cijene u Japanu da vam to ne mogu opisati. Oni izgovaraju Ošim. Kad hoću da objasnim odakle sam kažem im za Osima i Halilhodžića. Ima ih mnogo koji ne znaju gdje je BiH. Samo možda 10 posto Japanaca zna za nas.

Objašnjava mi kako teče proces prilagodbe u japanskom društvu.

– Prvu godinu mi zovemo ‘honeymoon’ (medeni mjesec), zato što ništa ne razumijemo, mi se provodimo. Japanci su jako ljubazni i mogu dosta da trpe. Mi sami ne razumijemo kako se trebamo ponašati, neće ti niko doći i reći kako se trebaš ponašati. Ti moraš da posmatraš kako se ljudi ponašaju i ako to ne prihvatiš, oni imaju frazu za takve ljude – kažu “ona ne zna da čita atmosferu”. Moraš sam da naučiš neke stvari. Za to treba godina do dvije. Mene nakon sedam godina ne tretiraju više kao stranca, mogu lako da prepoznaju da sam tamo duže vrijeme pa će biti strožiji prema meni, zahtijevaće da se ponašam u skladu s pravilima.

Strogost je prisutna i u svijetu posla.

– Što se tiče posla, njima je jako važna usluga. Nevažno je jesi li profesor ili direktor, roditelji i učenici su “iznad tebe”. Kada sam ja počela raditi u školi, svaki put kad bi neko ušao u školu, mi smo svi morali pozdraviti ljude. Kada uđete u trgovinu, radnik će svaku cijenu pročitati, iako je ti vidiš na kasi kad ti otkucava. Kada čekate voz, svi se poredaju, nema da se neko gura. Lijevo se stoji, desno se kreće. Koliko god da je ljudi, nema greške. Vremenom ti to postane normalno.

Japanci su izuzetno pažljivi prema okolišu. Skoro mistično poštovanje prema životnoj okolini vlada u ovoj kulturi.

– Kanti za smeće na cesti skoro da nema, što znači da oni nose smeće kući, a ono se reciklira se po danima i što se tiče toga oni su jako strogi. Imaju nacionalne praznike planine, mora; nedavno je bio nacionalni praznik jeseni, kada niko nije radio.

Povratak sportu

Upravo je u ovakvom kontekstu rođena njena ljubav prema trčanju. Iako se od djetinjstva bavila raznim sportovima, dok je živjela ovdje nije se bavila ovim sportom. Danas trči i volontira u SOGO klubu u Tokiju.
– U ovom klubu ima 25 lidera i svi smo u nekom sportu. Ima nas petero koji vodimo aktivnosti, po danima. Ja sam uglavnom zadužena za trčanje. Cilj nam je da približimo ljude kroz sport, Japance i strance, jer su oni jako povučeni. Sad nas ima oko 5000 u grupi.

No, prije nego se vratila u prijestolnicu, radila je u dva mjesta u različitim prefekturama.

– Predavala sam engleski poslije istraživanja, dobila sam posao u jednom malom mjestu u Shiga prefekturi. Tamo sam živjela tri godine. Super je bilo jer sam naučila dosta japanskog, mala je sredina i ne koriste engleski, pa onda nemaš izbora. Ne znam koji posao da radiš, u Japanu ti je prvo kad potpisuješ ugovor da obećaš da se moraš javiti na telefon. To je njihova uslužnost. Morate zapisati ko je zvao i zašto. Gdje god sam radila, to je pravilo važilo. Ranije bih se svaki put preznojila kada zazvoni telefon, prisjeća se Elma kroz smijeh.

Objašnjava kako joj bilo teško naviknuti se na različite moduse japanskog jezika koji se koriste zavisno od toga s kim govorite, odnosno gdje se u društvenoj hijerarhiji u odnosu na vas nalazi vaš sagovornik. U lingvistici ova pojava je poznata kao honorifik.

– Imaju japanski koji koriste kada pričaju s nekim ko je iznad njih. Imaju levele. Kao kod nas kad se persirate, ali to su potpuno drukačije riječi nekad. ‘Šta je rekao, šta ću napisat, to je bilo na početku’, veselo se prisjeća Elma prvih muka s japanskim.

Poslije tri godine, odlazi u drugo mjesto gdje je dobila novi posao, ponovo u školi.

– Dobila sam posao u osnovnoj školi, da predajem djeci od petog do osmog razreda. Taj posao sam dobila na godinu dana, preko agencije. Oni se uglavnom plaše da zaposle strance direktno, jer ako se nešto desi, agencija odgovara. Kad mi je istekao taj ugovor, nije mi se svidjelo raditi u toj školi. Više mi je bio smor, bez izazova. Sve sam vidjela, predavala u vrtiću i u osnovnoj, trebalo mi je nešto novo.

Treći posao u Japanu joj je bio onaj koji i danas radi.

– Onda sam našla posao u Agenciji za razmjenu studenata. Tu radim već godinu i po. Šaljemo japanske učenike, srednjoškolce u Ameriku, Kanadu, Australiju, Evropu, gdje god oni žele. Također primamo učenike koji žele ići u školu u Japanu, većinom su srednjoškolci. Radim i sa Japncima koji žele da studiraju na Zapadu. Uglavnom žele u Ameriku. Njima je Amerika ‘pojam’, kao nama Njemačka, šali se Elma.

– Vole da uče, jako su vrijedni. Nekad pomislim da li se ljudi žele družiti sa mnom jer znam engleski ili zato što sam im prijatelj. Onda im kažemo da nećemo da pričamo s njima na engleskom, pa počnemo pričati na japanskom. Imaju u našem trkačkom klubu ljudi koji se zalijepe za nas da vježbaju engleski.

Pitao sam je o čuvenom japanskom društvenom zahtjevu za uspjehom. Zanimalo mi je da li je zaista izražen toliki pritisak na pojedinca da se trudi i uspije u životu.

– Ja vama to ne mogu opisati. Kada gledaš kulturološki kroz njihovu historiju, oni npr. nemaju predstavu samoubistva kao grijeho, kao što imamo mi. Kod njih se to doživljava ovako: Ako društvo od mene nema nikakve koristi, ako sam teret državi, roditeljima, onda je bolje da me nema. Ima puno samoubistava skokom pod voz. Ti ljudi osjećaju pritisak društva. Japan je toliko strog, da ako izgubiš posao i ako ne radiš mjesec ili dva – ti si na ulici. Ne možeš platiti stan, nemaš nikakve podrške.

A porodica, pitam je?

– Možeš se ti vratiti, ali porodica isto tako ima očekivanja od tebe. To je sramota, ti se vraćaš i sjediš. Nisu oni toliko jaki individualno, oni su jaki kao tim. Kompletnim društvom vlada kolektivizam. Ako je Japanac van tog kolektivizma, on je gotov, psihički ubijen, ne može doći sebi. U školi je isto tako. Kod njih je nasilje u školama sasvim drukčije nego kod nas. Kod nas ima dosta fizičkog i verbalnog nasilja, vi ga možete prepoznati. U Japanu je to manje očigledno. Ti vidiš da se grupe stvaraju, ostaneš izolovan. U jednom momentu shvatiš da više ne pripadaš grupi. I ne možeš to objasniti jer ne znaš šta si uradio.

Navodi da su loše vijesti u Japanu uglavnom u zapećku. I sama je prošla kroz negativno iskustvo koje je uspjela prevazići i nastaviti život na otočju.

– Ne stavljaju oni te loše vijesti u prvi plan jer je njih toga sramota. U trećoj godini sam shvatila da meni penziono nije uplaćivano. Penzioni sistem im nije dobro uređen pošto ima puno penzionera. Otišla sam da se raspitam koja su mi prava. Taj sistem je dosta spor, potrošiš mnogo energije. Onda su mi rekli da je najbolje da nađem drugi posao i da pazim na to. Tada sam prešla u drugu školu gdje mi je sve to bilo plaćeno.

“O politici se ne priča”

Pokušao sam pred kraj razgovor preusmjeriti prema političkim temama. Zanimao me historijski revizionizam i konzervatizam premijera Abea, ali od Elme saznajem da se u Japanu ne priča mnogo o politici.

– To ćete ponekad čuti na vijestima, ali kad izađeš s Japancima, niko ne priča o politici. Zato što se plaše, jer ne znaju šta ti misliš, pa može doći do konflikta, a oni ne žele konflikt. To se smatra privatnim pitanjem. Čak i oni koji su mi prijatelji samo će se nasmijati kada spomenem politiku. Ovi Japanci koji su živjeli na Zapadu, oni pričaju o politici. Ali oni nisu prihvaćeni od Japanaca, oni ih gledaju kao autsajdere i smatraju da su se promijenili. Oni imaju problema kada počnu raditi u japanskim firmama. Imaju plakate za izbore, vi ih vidite na ulici, ali o tome se ne razgovara. U medijima se prikaže kad je neki veći samit. Prvi put u historiji se desilo da car nije umro, a da je krunisan novi (Naruhito je zasjeo na tron u maju ove godine op.a.). To je za njih nešto novo i oni su tek shvatili da se Japan otvara prema svijetu. Novi car je studirao na Oxfordu, liberalniji je i zbog toga Japanci misle da se stvari mijenjaju.

Opisala mi je osjećaj koji ima kada se vrati u BiH. U njenoj glavi dva svijeta u kojima živi potpuno su različiti. I nepovezivi.

– Kada se vratim ovdje, kao da nikad nisam bila tamo – ovo je ovdje, a tamo je tamo.

Na kraju mi je ispričala zanimljivu anegdotu. Upoznala je Japanca koji je dugo radio u ambasadi Japana u BiH i u OSCE-u. Čak je naučio i solidno govoriti bosanski. Pitala ga je šta mu je najviše smetalo u BiH. On je odgovorio: “To što svi moraju reći šta misle”. Potpisujem!

(mojabih)

Tagovi
Loading..

Related Articles

Close