Vijesti

Lejla Salihagić iz laboratorije u Pragu o koronavirusu: Samoprozvani naučnici teorijama zavjere plaše ljude

Lejla Salihagić je ambiciozna, hrabra, interesantna, otvorena djevojka, uspješna mlada naučnica koja danas živi u Pragu. A prije Praga, to su bili Jablanica, Sarajevo, Mostar, Olomouc, Banja Luka… Danas se može pohvaliti zvanjem bakalaureat genetike i bioinžinjeringa, ali odabrati oblast kojom želi da se bavi nije bilo baš jednostavno.

– Po završetku OŠ “Hamdija Kreševljaković” na Vratniku i OŠ “Vladislav Skarić” na Skenderiji, izabrala sam Srednju zubotehničku školu jer sam tada htjela biti zubni tehničar. Onda sam željela da budem doktor, pa sam u posljednji čas shvatila da možda ipak ne želim i prijavila se na intervju za stipendije na Internacionalnom Burch univerzitetu, na Odsjek za genetiku i bioinžinjering, priča nam Lejla koja upravo ove, kako ih zove, “htjela-ne htjela” prijelome smatra izuzetno važnima.

– Ne moraš znati šta u životu želiš da radiš već u svojoj desetoj godini. I ako nešto počneš, pa shvatiš da možda to nije to i promijeniš, to je okej, kaže naša sagovornica, te naglašava značaj osnovnih škola za psihički, fizički i profesionalni razvoj ličnosti koji je u potpunosti zanemaren u poređenju sa recimo fakultetima.

Lejla je trenutno studentica master-studija Antropologije i genetike čovjeka na Karlovom univerzitetu u Pragu. Međutim, teško bi danas bila ovdje da nije bilo divnih ljudi u njenom životu…

– Prije svega moja porodica, sa mojom mamom na čelu, koja je na sve moje ideje uvijek reagovala isto: „Zašto da ne, ti to možeš“ – do te mjere da sam nekad mislila da stvarno nešto nije uredu s njenim sposobnostima prosuđivanja. Pored porodice, tu su i moji profesori i asistenti na Burchu, sa prof. dr. Damirom Marjanovićem na čelu​. U moru mogućnosti se vremenom iskristalisalo da me najviše privlači polje molekularne biologije i forenzičke genetike. Tokom studija smo bili obavezni odraditi staž u nekoj od laboratorija koje bi nam se ponudile. Ja sam staž odradila na UKCS-u na Odjelu humane genetike, što je bilo moje prvo radno iskustvo u laboratoriji, ističe Lejla i dodaje kako je tokom studija u Sarajevu često guglala i došla do informacije da u Češkoj postoji mogućnost besplatnog master-studija. To je bilo sasvim dovoljno da odluči naučiti češki jezik, što joj je otvorilo još jedna vrata u životu i mogućnost da da svoj doprinos Bosni i Hercegovini…

– Prijavila sam se na besplatan kurs češkog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koji je vodila profesorica Jana Skoumalová – još jedna predivna osoba u nizu. Tada sam dobila stipendiju za Ljetnu školu slavenskih studija u Olomoucu (Češka), gdje smo učili jezik, kulturu, historiju, sa ljudima iz cijelog svijeta. Ostvarila sam kontakt sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP) i njihovom NN radnom grupom, koja je tada radila reviziju stanja NN (No Name) slučajeva posmrtnih ostataka ekshumiranih u poslijeratnom periodu i smještenih na grobljima Banja Luka i Vrbanja, u nastojanju da ih riješi. Ja sam htjela učiti nešto novo i biti dio nečega toliko važnog za moju zemlju, pare me nisu zanimale. Iz bezbrižnog okruženja u Olomoucu – studenti, učenje jezika, svakodnevno uživanje – preselila sam se u Banju Luku i na groblje, kaže Salihagić.

A tamo, priča nam Lejla, opet nevjerovatni ljudi, od kojih je za nepuna dva mjeseca naučila sve čemu su je u tako kratkom periodu mogli naučiti, a tiče se kompleksnih oblasti forenzičke antropologije i osteologije. Potom je uslijedila odbrana diplomskog rada u oblasti forenzičke genetike pod mentorstvom prof. dr. Damira Marjanovića i dolazak u Prag, gdje je i sada. I u završnim crticama dosadašnjeg Lejlinog životnog puta, naglašava sljedeće: “Imam nevjerovatnu sreću s ljudima, ne bojim se pitati, slati e-mailove. Ne bojim se, što bi neki rekli, izofirati se, biti odbijena ili izignorisana.” Bravo, Lejla!

I dok je studentski život na prvoj godini master-studija izgledao ovako nekako – predavanje, vježbe, zapisivanje nepoznatih čeških riječi u ćoškove sveski, euforija i zbunjenost, studentski posao na recepciji, sada je stanje drugačije. Većinu predmeta je odslušala i položila, pa sada vrijeme provodi u laboratoriji i završava svoju master-tezu na Institutu za biologiju i ljekarsku genetiku Prvog medicinskog fakulteta i Opće fakultetske bolnice. Zaposlena je na Institutu za hematologiju i transfuziju krvi na Istraživačkom odsjeku, Odjeljenje molekularne genetike, a pored toga vodi časove yoge sa engleskim jezikom za djecu.

Zanimalo nas je šta misli o obrazovanju u našoj državi, a povukla je i paralelu između studija na Burchu i studija na Karlovom univerzitetu…

– Nama su naši profesori dali osnove i naučili nas kako ispravno koristiti alate nauke, dali nam mogućnost da istražujemo šta je to u čemu bismo mogli biti dobri, pokazali nam da granice u nauci ne postoje. Master u Pragu više je bio moja želja za promjenom, prelazak iz jedne sredine u drugu, potreba da vidim, osjetim, proživim, nego prijelaz sa goreg na bolje, priča Lejla, a dotakli smo se i nauke generalno u našoj državi.

– Kroz pisanje svog diplomskog rada o forenzičkim DNK bazama podataka primijetila sam da se u našoj državi ne izdvaja dovoljno sredstava iz budžeta za nauku. Naučnici i profesori su potcijenjeni, ne uključuju se u inicijative i formiranje novih mjera koje se direktno tiču nauke i zahtijevaju naučnu ekspertizu. Što se mene tiče, tome mogu doprinijeti, a sigurno i hoću. To je jedna od najboljih stvari u nauci, povezivanje ljudi i timova iz cijelog svijeta sa jedinstvenim ciljem – istraživanjem, ističe naša sagovornica.

Upravo ovo uvezivanje sa višim ciljem – istraživanjem i potrebnim otkrićima dešava se sada kada se svijet suočava sa pandemijom Covid-19.

– Čovjek se od svog nastanka prilagođavao i preživljavao u različitim uvjetima, koji su se neprestano mijenjali na našoj predivnoj planeti. Virusi također. Na nama je da ih ne potcjenjujemo, da ih izučavamo i učimo tskako koegzistirati s njima, da upratimo pogrešne korake koje pravimo, da ih ne bismo ponavljali i izazivali nove pandemije, naglašava Lejla i dodaje kako virus SARS-CoV-2 ima značajno velik potencijal širenja, te da je potrebno pridržavati se higijenskih mjera i socijalnog distanciranja.

– Zato što ne želimo izazivati kolapse zdravstvenih sistema, ne želimo tragični scenarij iz Italije. Jednako bitno je informisati se na pravim mjestima. Naši naučnici nesebično dijele informacije na svojim profilima, stranicama, u intervjuima, rade na tome da objasne široj javnosti šta nam se zapravo trenutno dešava jednostavnim, shvatljivim jezikom. Onda vidim kako ljudi dijele linkove nekih samoprozvanih naučnika koji svojim teorijama zavjere plaše ljude, izazivaju paniku, zbunjenost i stres koji dokazano negativno utiču na imunitet, objašnjava naša sagovornica.

A u kojem će se smjeru situacija razvijati, smatra Lejla, mnogo zavisi od preuzimanja odgovornosti, koja je na svakome od nas.

– Usporavanje širenja infekcije je prioritet, zato opet ponavljam, higijena, socijalno distanciranje, čitanje i informisanje na pravim mjestima te kontrolisanje levela stresa su osnove. Mislim da to nije tako težak zadatak, zaključila je Lejla Salihagić, piše MojaBiH.

POGLEDAJTE I OVO:

loading...

POGLEDAJTE I OVO:

loading...

Related Articles

Back to top button
Close
Close