Vijesti

Svjetski, a naš: Heroj iz Zenice na putovanjima spašava živote

Anel Okić je hirurg u Kantonalnoj bolnici Zenica i prošle sedmice je na letu Panama – Pariz spasio život jednom Francuzu

Zeničanin Anel Okić udobno se smjestio u svoje sjedalo, spreman da odspava dio leta. Kada je sklopio oči, prvo se prisjetio Kolumbije. To je 70. zemlja koju je posjetio s nepunih 37 godina. Baš je vrtio film svih mjesta koja su on i supruga Azra posjetili u toj divnoj državi, kada ga je iz sanjarenja povukao glas stjuardese. Na engleskom je pitala: “Ima li koji doktor na letu?” Okić se ogledao oko sebe i vidio zbunjena lica drugih putnika, nakon čega je podigao ruku. Do njega je brzo došla zaštitarka koja ga je otpratila do repa aviona. Iza zastora, u maloj prostoriji za stjuarde, sjedio je mladi čovjek, blijed kao krpa i s natečenim koljenom. Rana i crna tačka uboda bila je odmah vidljiva, a nakon kratkog pogleda na popis simptoma je dodana i povišena temperatura. Iz minute u minutu, disanje mu je bilo sve teže.

“Imate li pribor za operativni zahvat?”, pitao je Okić, a osoblje aviona brzo se vratilo s dva kovčega medicinske opreme. Izvadio je skalpel i pogledao mladića čije lice vidi prvi put u životu. Ovaj put nema starijeg mentora kojeg može pozvati u pomoć, kao ni medicinske sestre koja će mu asistirati. Uz to, samo jedna turbulencija i zahvat može imati ozbiljno loše posljedice. Nema povratka, pomislio je Okić i zarezao. Sat vremena poslije, izišao je iz improvizirane operacijske sale i vratio se na svoje mjesto. Sklopio je oči u nadi da će zaspati, no još jednom ga je nešto vratilo. Ovaj put bio je to pljesak 300 putnika i posade koji su odali počast heroju koji je spasio život putniku.

Visinska operacija

Okić je hirurg u Kantonalnoj bolnici Zenica i prošle sedmice je u Boeingu 787 na letu Panama – Pariz na 10.000 metara nadmorske visine iznad Atlantskog oceana izveo manji operativni zahvat i spasio život jednom Francuzu. Mladog putnika u panamskoj je prašumi ugrizao neki otrovni kukac ili pauk, a otrov je počeo djelovati tek tokom leta. Život mu je bio ozbiljno ugrožen, a ko zna šta bi se dogodilo da nije bilo dr. Okića.

– Do Pariza smo imali još osam sati leta, a nazad do Paname tri, tako da sam morao odmah reagovati kako ne bi došlo do komplikacija, uvodi nas Okić u priču.

Prvo je pacijentu dao paracetamol da snizi temperaturu, nakon čega je zarezao koljeno i izvukao gnoj iz rane. Ranu je potom očistio i zavio, sve u uvjetima koji su više nalikovali ratnim nego bolničkim. Zbog sumnje na alergijsku reakciju aplicirao je putniku i infuziju s hidrokortizonom. Asistirale su mu stjuardese koje su podigle pacijenta na noge kako bi mu doktor Okić mogao u stražnjicu dati injekciju s antibiotikom širokog spektra. Nakon desetak minuta, mladiću je bilo bolje. Zahvat je bio uspješan.
Nedugo nakon leta cijela regija pričala je o doktoru heroju iz Zenice. No, ovo nije prvi put da je Okić spasio život izvan operacijske dvorane. Štaviše, ovo je već četvrti put da se slučajno našao u situaciji gdje je neko hitno trebao liječnika. Zadnja intervencija, prije ove u avionu, bila je samo nekoliko dana prije u jednom lancu brze hrane u Kolumbiji.

Scenarij je sličan. Momak se srušio i neko je vikao “el medico”. Okić je bio u restoranu i potrčao u pomoć.

– Dečko je imao epileptički napad. Pomakli smo ga u stranu, dalje od ljudi, dali mu malo šećera i vode i začas se smirio, kaže Okić. Prije toga spasio je život i jednom Rumunu u turskoj Antalyji koji je imao nesreću na motoru, a prvu intervenciju imao je još kao student u Beogradu kada je njegovom kolegi pozlilo u autobusu.

– Jednostavno se osjećam dužnim pomoći ljudima, kaže Okić.

Doktor putoholičar

Njegove su priče u najmanju ruku nevjerojatne, a isto se može reći i za još jedan segment njegovog života. Naime, Okić je “putoholičar” i dosad je bio na više od 500 putovanja u 71 zemlji. Možemo zato reći kako se u njegovom životu isprepleću dvije ljubavi – medicina i putovanja. I obje traju još otkako je bio dječak.

Krenimo prvo s pričom zašto je postao doktor. Njegova je majka bila medicinska sestra i često ga je znala voditi sa sobom u bolnicu gdje se susretao sa smrtno ozbiljnim ljudima. Bilo to pacijenti ili članovi porodice, u trenucima prije operacije izgledali su kao da se nikada više u životu neće nasmijati. Ali onda, kaže, dolazi onaj trenutak poslije operacije.

– Oni su sretni. To je jedna potpuno drugačija slika medicine, gdje se nakon samo jednog malog zahvata vidi golemo poboljšanje, prisjeća se Okić. Istovremeno su u njegov život ušla i putovanja, ali u potpuno drugačijim okolnostima.

Početkom devedesetih u Bosni i Hercegovini harao je rat, zbog čega su neki roditelji svoju djecu slali u izbjeglištvo u Libiju. Radilo se o programu pomoći koji su organizovali tadašnji libijski vođa Facebook Moamar al-Gaddafi i njegova kći Aiša koja je predsjedavala najvećom libijskom humanitarnom fondacijom. Ukupno je 1.150 djece prvo prevezeno u Split, a potom brodom u kamp Karabuli blizu Tripolija, gdje su od 1992. do 1994. godine živjeli o trošku libijske države. U tom je kampu bio i Okić sa svojom sestrom i ondje je upoznao jednu novu kulturu, vidio mjesta koja nije mogao ni zamisliti u svojoj Zenici i razgovarao s ljudima iz raznih dijelova svijeta.

– Kao dijete nisam imao mira, nisam mogao sjediti na mjestu, stalno sam morao negdje ići. I dok sam bio u Libiji, tu sam vjerojatno pokupio i virus želje za upoznavanjem planeta, kaže Okić. Zatim su se njegove dvije ljubavi spojile i išle skupa jednim putem.

Nakon srednje medicinske škole upisao je Medicinski fakultet u Sarajevu i aktivirao se u Udruženju studenata medicine u BiH (BoHeMSA). Kao student proputovao je cijelu regiju i dio Evrope, a kada je postao predsjednik BoHeMSA, krenula su i putovanja “preko bare”. Kao predstavnik bosanskih studenata medicine išao je na mnoge kongrese u Čile, Australiju, Tajland, Egipat, Meksiko, a kada bi već došao u jednu državu, iskoristio bi priliku i da posjeti još jednu.

– Uvijek nas je išlo više, a onda bih znao povući ekipu da vidimo više od tog mjesta gdje smo odsjeli. Kada smo bili u Meksiku, nagovorio sam ih da par dana odemo na Kubu, a kada smo bili u Čileu, otišli smo još malo do Argentine. Bilo bi šteta da nismo iskoristili te prilike, prisjeća se Okić.

Tokom studentskih dana vratio se opet i u Libiju. Naime, 15 godina poslije Gaddafi je izrazio želju da ponovo vidi djecu koja su boravila u Tripoliju dok je trajao rat u BiH. Poslao je privatni avion po stotinjak mladih i filmsku ekipu koja je snimala dokumentarni film “Dopisnici zdesna nalijevo” te ih ugostio u svojoj rezidenciji u glavnom gradu Libije. Među tim povratnicima bio je i Okić koji je tako dobio još jednu priliku da upozna libijskog vođu.

Vratimo se sada na sljedeću fazu njegovih putovanja. Završio je fakultet i otišao na specijalizaciju u Iowu i Chicago, gdje se specijalizirao za bolesti vena. Nakon toga se vratio u rodni grad i zaposlio u Kantonalnoj bolnici Zenica. U međuvremenu je i upisao doktorski studij u Sarajevu, a na Medicinskom fakultetu u Zenici radi kao asistent na katedri za fiziologiju. Tom radnom popisu treba dodati i poziciju doktora u malonogometnoj reprezentaciji BiH, tako da je i kroz posao nastavio dalje sa svojim planom putovanja.

Kolekcionari boarding passova

Ali, jedan od važnijih događaja u njegovom životu dogodio se prije sedam godina kada je upoznao Azru, djevojku koja je također skupljala boarding passove kao sličice, i s njom otvorio novo poglavlje svog života. Zajedno su stavili kvačice na još nekoliko mjesta na globusu, a prije tri godine odlučili su se na putovanje po SAD-u. I to prvi put kao muž i žena.

– Nismo pravili svadbu. Samo smo priredili ručak za rodbinu, a sav novac smo uložili u putovanje po Americi. Išli smo od istoka prema zapadu i na kraju smo se vjenčali u Las Vegasu. I to nas je vjenčao dvojnik Elvisa Presleya, smije se Okić.

Na tom putovanju dodao je još jednu osobu u svoju bilježnicu slavnih. U New Yorku je u Starbucksu naletio na bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, koji je za vrijeme svog mandata bio jedan od ključnih aktera u zaustavljanju rata u BiH. Razgovarali su malo o njegovoj rodnoj zemlji, a na kraju su razgovor okrunili i jednim “selfijem”.

Godinu dana poslije u njihovu malu putujuću družinu stigao je još jedan član. Naime, prije tri godine dobili su sina Hadija koji je s njima nastavio istraživati svijet. Zasad mu ide dosta dobro. Štaviše, s nepune tri godine već je upisao 15 zemalja u svoj pasoš.

– Sjećam se da su mi rekli da neću više toliko putovati kada se zaposlim, ali to se nije dogodilo. Isto su mi rekli i kada sam se oženio, a onda su mi to ponovili i kada sam dobio sina. Ali, evo, i dalje putujem. Ne pijem, ne pušim, ne kupujem luksuzne stvari. Jednostavno, sve što zaradimo ulažemo u nova putovanja, kaže Okić.

Postoji pitanje koje nijedan putnik ne voli, a to je koje mu je najdraže mjesto koje je posjetio. Okić po tome nije iznimka. Kada smo ga to pitali, krenuo je nabrajati države – Maroko, Šri Lanka, Kambodža, Australija, Izrael… ali odgovor na pitanje nismo dobili. Zato nam je odgovorio koje mu je putovanje najdraže.

Stajanje nije opcija

– Putovanje kući, kaže i odmah nastavlja. “Obožavam doći kući i pojesti ćevape, prepričati prijateljima sve doživljaje s putovanja ili samo zalijepiti novi magnetić na frižider. Imao sam nekoliko ponuda da odem iz Zenice, od kojih su neke bile i u SAD-u. Ali Bosna je prelijepa zemlja i ne želim je napustiti. To je ipak moj dom kojem se uvijek želim vratiti”, kaže Okić za Jutarnji.

Ironično, koliko god voli svoj grad, ne može ostati dugo u njemu. Kada dođe godišnji, jednostavno mora otići na neko novo mjesto. Zato je sebi i zacrtao cilj da svake godine posjeti pet novih zemalja. Ove godine je već upisao dvije – Kolumbiju i Panamu, a dok razgovaramo, već je u trećoj. Naime, nakon povratka s onog herojskog puta ostalo mu je još nešto dana godišnjeg pa je s porodicom otišao kod prijatelja u Švicarsku. Tako je još jedna zemlja precrtana u atlasu. A što se tiče stajanja, kaže da to nije opcija.

– Znam da je to možda i nemoguće, ali volio bih posjetiti sve zemlje svijeta. Trećinu sam već prošao, a uz ovaj tempo možda i uspijem, kaže Okić.

(mojabih.oslobodjenje.ba)

Tagovi
Loading..

Related Articles

Close